Spadam u pisce-lenčuge. Teško i retko pišem, naročito pesme. Zato se i ne osećam kao pesnik. Prvu pesničku zbirku sam napisao zato što je većina mojih drugara sa faksa imala objavljene prve knjige, pa nisam hteo da zaostajem. Za drugu zbirku mi je trebalo deset godina. Počelo je tako što sam odgovarao na pozive književnih časopisa da priložim nekoliko pesama: napisao bih nešto za sledeći broj ne znajući ni sam zašto to radim. Čimbenici književnog života su me mnogo više doživljavali kao pesnika nego ja samog sebe. Onda bih napisao nešto za časopise koji su još uvek isplaćivali honorare jer sam bio bez redovnih primanja. Onda je usledio poziv urednice jednog zbornika socijalne poezije da priložim par pesama. Tako je nastala čuvena pesma Cigani. Klasična socijalna narudžbina. Društvo nešto naruči od mene, ja mu to isporučim. Mene pesnikom čini očekivanje sredine. I nužda. Tako sam i završio prvu verziju druge zbirke. Pozvao me jedan urednik da završim zbirku za godinu dana, a on će da mi je objavi. Rekoh, vreme je za drugu zbirku. Drugari sa faksa objavili drugu, pa i treću i četvrtu knjigu, nema smisla da zaostajem. Završim zbirku za godinu dana, a urednik mi posle kaže da moram sačekati ili okušati sreću na drugom mestu. Ja mu kažem da ću uraditi ovo drugo. Nisam se ljutio na tog urednika. Dapače, bio sam mu zahvalan. Pomogao mi je da završim zbirku. Dao mi je motiv, ono što mi često nedostaje.
Zbirka Folk Singer prošla je mnoga dorađivanja i promene. Ozbiljno se radilo na njoj, što se i vidi. Pesme „šljakaju“, tehnički su pristojne. Pek’o se zanat sve ove godine. Ali tehnika vas ne čini pesnikom, tehnika vas samo čini tehničarem. Za poeziju je potreban specifični, samosvojni pesnički pogled na stvari. Ono što omogućava da neko prepozna autora pesme samo na osnovu teksta. A to ne može da se nauči. To ili steknete kroz život ili ne. To ili imate hrabrosti da nosite sa sobom kao suvišan prtljag, kao ožiljak na licu o kojem nerado pričate, ili ne. Meni je trebalo desetak godina da shvatim o čemu želim da pišem, i kako. Pisac se najbolje snalazi sa građom koja mu je emotivno bliska, koju je iskusio na svojoj koži. Neki to zovu opsesivnim motivom. To je ono čega se možeš samo privremeno osloboditi kroz pisanje, a onda ti se to opet vraća. Pa opet pišeš o tome. Verujem da pisac, i umetnik uopšte, može uraditi nešto vredno samo ako je veran svojim opsesivnim motivima. U zbirci Folk Singer zanimala me je neposredna stvarnost, i njen odnos sa književnom, simboličkom stvarnošću. Kako se stvari koje smo osetili i proživeli mogu transponovati u tekstualnu ravan, a da ne postanu banalne. Možda tako što ćemo gusto tkati naše pesničko tkanje, po horizontali i vertikali. Dozvolićemo našim asocijacijama nesputani, slobodni tok. Igraćemo u svim pravcima.
Folk Singer je naslov koji podstiče razne asocijacije. To je pre svega omaž istoimenom, kultnom albumu Madija Votersa iz 1964. godine. To je omaž instituciji Folksingera, pesnika-samotnjaka koji luta nepreglednim američkim prostranstvom i beleži crtice iz svakodnevnog života američkog življa. To je ironični prizvuk engleskog prevoda onog našeg narodnog pevača koji dolazi iz naroda, peva o o narodu i za narod. Ako je naš, narodni, zašto se izgovara na engleskom? Možda zato što je u procesu prevođenja izgubio tu autentičnost, kao i poezija koja gubi na svojoj samosvojnosti svaki put kada je pokušamo prevesti na neki strani jezik. Kao što bih voleo da sam ja napisao neke druge pesme ili knjige, tako bih voleo i da je ovu knjigu napisao neko drugi, meni stran. Ova knjiga bi mnoge mogla odbiti, makar samo zbog jedne pesme. Teško je ovu knjigu prihvatiti od početka do kraja, takvu kakva jeste. Da parafraziram Dušana Matića, poezija nije nikakva istina koju pobijamo ili dokazujemo, njeno prisustvo se ili prihvata ili odbija. Poezija i ljudi su slični: najčešće ih teško prihvatamo takve kakvi jesu. Čitalac je uvek poslednji popravljač. O čestiti popravljači svijeta, popravite svoja popravljanja!