Beograd - Krems - Pančevo - Krems - Grac
Knjigu Uri Leser je čekao pisala sam uglavnom tokom 2015. i 2016.godine, objavljujući najpre u časopisima (Književni magazin, Letopis Matice srpske, Kvaka) i na portalima za književnost u Hrvatskoj. Omakao se dakle jedan lirski dijaloški narativ sa berlinskim slikarom , Leserom Uri (za koga sam dugo mislila de zove Uri a preziva Leser, ali ne, na slikama ispod piše L.Ury!), zapostavljenim i ne tako uvaženim koliko npr. Maks Liberman. Među njima je, zna se, postojao lični animozitet, najviše zbog toga što Uri nije želeo da ga bespogovorno sluša - budući saradnik sa njegovim ateljeom. Bar mi je tako pričala Tanja Uri, njegova čukun-unuka, koju sam upoznala lično, i provela nekoliko sati u kafeu ispred hotela Palas i restoranu Radost u Pariskoj ulici. BIla je gost na jednoj konferenciji u Beogradu, a inače se i sama bavi vizuelnom umetnošću, multimedijom, aktivizmom- jevrejskim i feminističkim. Umetnica iz Kelna sa londonskim akcentom, starija gospođa, sa neobično srdačnim odnosom prema svetu, pričala mi je svašta toga dana, leta 2019, dok se moj Uri još uvek kuvao. I da je jednom kod njih u Nemačkoj, u mestu odakle su originalno poticali Urijevi, ne sećam se više imena, jednom
prilikom noćio Martin Buber, bečki filozof koji je Urija i otkrio svetu napisavši jedan poduži esej o njemu za novine. Dok pije crni čaj i savija cigaretu, meni se u glavi neprekidno smenjuju slike gde Buber, jedini ideolog kome se priklanjam od svih religija, boravi kod Urija, a Urijeva dnk-naslednica sedi preko puta mene i samim tim, mislim se ja potpuno nepatvoreno, i ja sam došla do obojice. Tanja Uri zaokružila je moje lirske pokušaje da obradim Lesera, otuda i jedna pesma posvećena njoj pri kraju knjige. No, kakve sve to veze ima sa destinacijom iz naslova u ovom tekstu?
Decembra 2018.godine boravila sam mesec dana u Kremsu, u Austriji, na književnoj stipendiji koja mi je dodeljena upravo zbog pesama, svakako u prevodu na nemački, iz ove knjige ali i iz prethodne knjige (Kafa u pet - čiji naziv bih promenila samo U pet). Potom i aprila 2019. takođe. Donja Austrija je oblast vinarska, delom zaštićena Uneskom kao prirodno dobro, presečena Dunavom i, u proleće, rascvetalim kajsijama čuvenim iz tog kraja. Tu sam našla i Bajlonija, tri-četiri radnje sa proizvodima od kajsije: s tim da je taj njihov Bajloni iz Tirola a ovaj naš , beogradski, neki Čeh, pa nisu u srodstvu, no džemovi, kompoti, likeri, senf od kajsije, bili su nezaobilazni suveniri sa oba moja boravka tamo. Dakle, Beograd - Krems. Uri je i dalje čekao svoje objavljivanje. Došla je Margarita Kinstner u Pančevo, maja 2019, kao gost rezidencije za pisce, programa kome sam kumovala u Kremsu, najpre tako što sam sama izabrala Pančevo kao mesto programa a potom i naširoko im obrazloživši zašto baš taj grad. Zbog svoje vrlo specifične istorije, melanholije, položaja, zbog čarobne šume usred reke i mnogo drugih obeležja koja nisu odmah vidljiva posetiocima ali dobar vodič, ja, koja sam jednim delom bivša Pančevka (iz adolescentskih dana još), ubacio je intrigu u kancelarije Literaturhaus Niederosterreich i pristali su, elem, rešeno je bilo: Pančevo, nova rezidencija za pisce, u okviru razmene Srbije i Austrije! Urijeva sudbina kristališe se, nevidljivo i iza kulisa, a pre svega nenamerno.
Decembra 2019. Jasmina Topić biva pozvana kao rezident u Krems, u isti stan gde sam boravila i ja decembra 2018. (ali gde su boravili i Bora Ćosić, Dragan Velikić, Vladislav Bajac, Olga Tokarčuk), i tada zapravo Uri dobija svojih 5 minuta. Jasmina u tom stanu nalazi moju kratku knjigu , objavljenu dvojezično u Beču, u kojoj su i neke pesme iz ovog rukopisa. Budim se, sredina decembra 2019, prepodne (čit. 11 časova), poruka na mesindžeru. Puno redova, već zvuči veselo, sa nekim upitnicima (još uvek ne vidim sadržaj od pospanosti), shvatam da je to predlog za saradnju: poruku šalje Jasmina iz Kremsa. Da, Uri treba da bude objavljen baš u Pančevu, pomislim, iz mnogo razloga! To je to!
Počinjemo ubrzo rad na knjizi, sečenja i preformulisanja, uz izuzetno predanu podršku urednice Nevene Stefanović. Odlazim u Grac na 2 meseca, ponovo na književnu stipendiju, odakle i radim na rukopisu. Prostor je udešen cakum-pakum: početak 19.veka, usred tvrđave Šlosberg, kuća branitelja grada Graca od Napoleona (ponovila sam ovo bezbroj puta), ujutru silazim niz milion stepenika u grad, uveče se penjem svakako liftom... Uri je dobio svoj oblik: zamišljen i pisan u Beogradu, doterivan u Kremsu, završno pripremljen između Pančeva i Graca.
To nije sve. Ove pesme su stigle i do Urijeve rodne zemlje, jel, Nemačke. U pitanju je izložba njegovih slika u zamku Achberg. Komisija koja je pripremala katalog i prateće eseje, uvrstila je nekoliko pesama iz ove knjige koje će ilustrovati/interpretirati izložbu a postavljene su tačno ispod njegovih platna i, naravno, uključene u katalog izložbe.
Pronađite Urijeve slike. Gradski pejzaž, noćne scene, kafei, skriveni narativi, sve što autorku ovog teksta neopozivo pokreće.
Knjigu Uri Leser je čekao pisala sam uglavnom tokom 2015. i 2016.godine, objavljujući najpre u časopisima (Književni magazin, Letopis Matice srpske, Kvaka) i na portalima za književnost u Hrvatskoj. Omakao se dakle jedan lirski dijaloški narativ sa berlinskim slikarom , Leserom Uri (za koga sam dugo mislila de zove Uri a preziva Leser, ali ne, na slikama ispod piše L.Ury!), zapostavljenim i ne tako uvaženim koliko npr. Maks Liberman. Među njima je, zna se, postojao lični animozitet, najviše zbog toga što Uri nije želeo da ga bespogovorno sluša - budući saradnik sa njegovim ateljeom. Bar mi je tako pričala Tanja Uri, njegova čukun-unuka, koju sam upoznala lično, i provela nekoliko sati u kafeu ispred hotela Palas i restoranu Radost u Pariskoj ulici. BIla je gost na jednoj konferenciji u Beogradu, a inače se i sama bavi vizuelnom umetnošću, multimedijom, aktivizmom- jevrejskim i feminističkim. Umetnica iz Kelna sa londonskim akcentom, starija gospođa, sa neobično srdačnim odnosom prema svetu, pričala mi je svašta toga dana, leta 2019, dok se moj Uri još uvek kuvao. I da je jednom kod njih u Nemačkoj, u mestu odakle su originalno poticali Urijevi, ne sećam se više imena, jednom
prilikom noćio Martin Buber, bečki filozof koji je Urija i otkrio svetu napisavši jedan poduži esej o njemu za novine. Dok pije crni čaj i savija cigaretu, meni se u glavi neprekidno smenjuju slike gde Buber, jedini ideolog kome se priklanjam od svih religija, boravi kod Urija, a Urijeva dnk-naslednica sedi preko puta mene i samim tim, mislim se ja potpuno nepatvoreno, i ja sam došla do obojice. Tanja Uri zaokružila je moje lirske pokušaje da obradim Lesera, otuda i jedna pesma posvećena njoj pri kraju knjige. No, kakve sve to veze ima sa destinacijom iz naslova u ovom tekstu?
Decembra 2018.godine boravila sam mesec dana u Kremsu, u Austriji, na književnoj stipendiji koja mi je dodeljena upravo zbog pesama, svakako u prevodu na nemački, iz ove knjige ali i iz prethodne knjige (Kafa u pet - čiji naziv bih promenila samo U pet). Potom i aprila 2019. takođe. Donja Austrija je oblast vinarska, delom zaštićena Uneskom kao prirodno dobro, presečena Dunavom i, u proleće, rascvetalim kajsijama čuvenim iz tog kraja. Tu sam našla i Bajlonija, tri-četiri radnje sa proizvodima od kajsije: s tim da je taj njihov Bajloni iz Tirola a ovaj naš , beogradski, neki Čeh, pa nisu u srodstvu, no džemovi, kompoti, likeri, senf od kajsije, bili su nezaobilazni suveniri sa oba moja boravka tamo. Dakle, Beograd - Krems. Uri je i dalje čekao svoje objavljivanje. Došla je Margarita Kinstner u Pančevo, maja 2019, kao gost rezidencije za pisce, programa kome sam kumovala u Kremsu, najpre tako što sam sama izabrala Pančevo kao mesto programa a potom i naširoko im obrazloživši zašto baš taj grad. Zbog svoje vrlo specifične istorije, melanholije, položaja, zbog čarobne šume usred reke i mnogo drugih obeležja koja nisu odmah vidljiva posetiocima ali dobar vodič, ja, koja sam jednim delom bivša Pančevka (iz adolescentskih dana još), ubacio je intrigu u kancelarije Literaturhaus Niederosterreich i pristali su, elem, rešeno je bilo: Pančevo, nova rezidencija za pisce, u okviru razmene Srbije i Austrije! Urijeva sudbina kristališe se, nevidljivo i iza kulisa, a pre svega nenamerno.
Decembra 2019. Jasmina Topić biva pozvana kao rezident u Krems, u isti stan gde sam boravila i ja decembra 2018. (ali gde su boravili i Bora Ćosić, Dragan Velikić, Vladislav Bajac, Olga Tokarčuk), i tada zapravo Uri dobija svojih 5 minuta. Jasmina u tom stanu nalazi moju kratku knjigu , objavljenu dvojezično u Beču, u kojoj su i neke pesme iz ovog rukopisa. Budim se, sredina decembra 2019, prepodne (čit. 11 časova), poruka na mesindžeru. Puno redova, već zvuči veselo, sa nekim upitnicima (još uvek ne vidim sadržaj od pospanosti), shvatam da je to predlog za saradnju: poruku šalje Jasmina iz Kremsa. Da, Uri treba da bude objavljen baš u Pančevu, pomislim, iz mnogo razloga! To je to!
Počinjemo ubrzo rad na knjizi, sečenja i preformulisanja, uz izuzetno predanu podršku urednice Nevene Stefanović. Odlazim u Grac na 2 meseca, ponovo na književnu stipendiju, odakle i radim na rukopisu. Prostor je udešen cakum-pakum: početak 19.veka, usred tvrđave Šlosberg, kuća branitelja grada Graca od Napoleona (ponovila sam ovo bezbroj puta), ujutru silazim niz milion stepenika u grad, uveče se penjem svakako liftom... Uri je dobio svoj oblik: zamišljen i pisan u Beogradu, doterivan u Kremsu, završno pripremljen između Pančeva i Graca.
To nije sve. Ove pesme su stigle i do Urijeve rodne zemlje, jel, Nemačke. U pitanju je izložba njegovih slika u zamku Achberg. Komisija koja je pripremala katalog i prateće eseje, uvrstila je nekoliko pesama iz ove knjige koje će ilustrovati/interpretirati izložbu a postavljene su tačno ispod njegovih platna i, naravno, uključene u katalog izložbe.
Pronađite Urijeve slike. Gradski pejzaž, noćne scene, kafei, skriveni narativi, sve što autorku ovog teksta neopozivo pokreće.