Delovalo je da mi se ništa posebno neće dogoditi u poslednja tri meseca 2019. Potpisao sam tromesečni ugovor za posao magacionera i čekala me rutina - dvanaest sati biće mi potrebno da izdvojim svakoga dana, za osmočasovno radno vreme i dva sata do tamo i nazad, u putu. Dobra stvar je bila što je firma organizovala prevoz do Nove Pazove, gde se nalazio magacin. Ustajao sam u 3:30 svakog jutra i autobus bi dolazio oko 4:40 kod bivšeg hotela „Tamiš”. Retko spavam u prevozu, nemam poverenja u vozače i često se zanimam razmišljanjem o nekoj nesreći i udesu za koje uvek moram biti u pripravnosti. Vreme sam prekratio preslušavanjem svih muzičkih albuma koje nisam stigao da upoznam. To sam radio i na putu za drugu smenu, oko podneva. Ljudi koji rade na takvim mestima, koji obavljaju fizičke poslove, jednostavni su i neki imaju dobre i zanimljive priče. Bio sam jedan od najmlađih radnika i nije bilo potrebe da mnogo pričam starijima od sebe, više sam ih slušao. Prijalo je imati rutinu, fizičku aktivost i lak novac. Prijalo je biti niko. Na ovakvim poslovima kolege će znati o tebi samo ono što želiš da znaju, uglavnom ime, nadimak, odakle dolaziš autobusom, šta jedeš na pauzi u kantini, koje cigarete pušiš, da li imaš petlju pred šefovima i slične gluposti. Radio sam mnogo različitih poslova i tako upoznao mnogo različitih tipova ljudi. Tu rutinu i potpuno odsustvo bilo kakve kreativnosti, prekinulo je pitanje Jasmine Topić da li imam materijala za novu zbirku poezije. Slamka za koju se moj mozak uhvatio da izbegne mehaničko buđenje, rad i san.
Znao sam da imam materijala, ali bilo je potrebno raditi na ranije napisanim pesmama. Podelio sam ih, za sebe, na pesme napisane pre novembra 2018. i pesme napisane posle toga. Zašto baš novembar 2018? Tad sam počeo da posećujem radionicu poezije Zvonka Karanovića. On i polaznici koje sam tamo upoznao, oblikovali su moj pogled na tumačenje i čitanje poezije, a zatim i pristup u pisanju. Nekoliko pesama koje sam uvrstio u rukopis nastale su uz njihovu pomoć. Shvatio sam da je ključni problem celokupne književne scene u regionu nedostatak dobrog urednika. Ustvari, konačno sam razumeo šta bi uopšte trebalo da bude posao urednika. Osoba koja pomno, pažljivo i strpljivo ukazuje na greške, opšta mesta, neoriginalne delove, usporavanje ritma pri čitanju, tok misli i daje gomilu konstruktivnih predloga i izmena. Pored Zvonka, mom rukopisu posvetio se i Nemanja Stanišić, momak koji se među polaznicima istakao kao prilično dobar urednik i još bolji pesnik. Većinu predloga koje su mi pružili, prihvatio sam, a sve to dostavili su mi u jednoj sedmici. Konačno sam imao o čemu da razmišljam između posla i slobodnim danima. Trebalo je pronaći temu koja povezuje sve pesme odabrane za rukopis zbirke, dati naslov koji će ostati u glavi i privući oko posmatrača.
Promene sam uvek prihvatao i radio da bi došlo do njih. Od objavljivanja prve knjige, a tome ima već četiri godine, očigledno sam se promenio i na autorskom i na ličnom planu. Nema više žurbe i forsiranja nečega po svaku cenu. Pisanje je proces koji podrazumeva mnogo rada, ideja i izmena, sada sam konačno prihvatio to. Kada je pisanje završeno, pesme za zbirku postavio sam u neku hronološku celinu, volim tako da čitam peziju, da mi pesnik gradacijski otkriva svoj svet i temu kojom se bavi. Pesme napisane pre novembra 2018. delovale su kao da sam ih pisao po svaku cenu, na prvu, emotivno, iako sadrže dobru poentu i nekoliko lepih slika. Ako mogu da izdvojim nešto kod sebe kao odliku, za šta je još uvek rano, ali ipak kao neki svojevrsni potpis ili pečat, većina pesama koje sam napisao imaju dobru poentu ili pančlajn, poslednji stih kojim se poentira.
To sam zadržao. Dakle, ako su emocije dolazile ovako pomahnitalo, kao u nekoj panici zbog nedorečenosti ili usamljenosti, a većina je delovala tako, logična veza i zajednički motiv svim pesmama bio je Napad panike. Rizik od opšteg mesta za ime knjige prihvatio sam kad sam guglao i shvatio da ga niko nije iskoristio u imenovanju zbirke poezije.
Istraživanja pokazuju da su termini depresija, anksioznost i napad panike, najčešće upotrebljeni u konverzaciji savremenog čoveka. Poput neke kolektivne dijagnoze. Sav stres koji se navodi kao glavni uzrok nesreće, ludila pa i bolesti, ustvari je učestala panika i strah. Od čega? Mogli bismo da imamo poduže nabrajanje. Knjigu koju sam napisao nikako ne treba posmatrati kao uputstvo kako pobediti ili prevazići strah, nego prosto kao subjektivni prikaz kako savremeni mladi čovek živi podeljen između svojih ličnih, iracionalnih strahova i vrlo stvarne pretnje kolektivnog ludila, biranja nekakve strane u tome, pa sve do bolesti i smrti koji postoje uprkos bilo čemu što društvo uradi ili priča. Knjiga broji trideset pesama i podeljena je u tri ciklusa. Kao što sam pomenuo, sadrži većinu izmenjenih pesama koje sam objavljivao na mnogim internet portalima i časopisima, pesme pisane na Zvonkovoj radionici, neke objavljene u zborniku „Rukopisi” i pesme koje sam ove godine napisao kako bih povezao sve pesme.
Znao sam da imam materijala, ali bilo je potrebno raditi na ranije napisanim pesmama. Podelio sam ih, za sebe, na pesme napisane pre novembra 2018. i pesme napisane posle toga. Zašto baš novembar 2018? Tad sam počeo da posećujem radionicu poezije Zvonka Karanovića. On i polaznici koje sam tamo upoznao, oblikovali su moj pogled na tumačenje i čitanje poezije, a zatim i pristup u pisanju. Nekoliko pesama koje sam uvrstio u rukopis nastale su uz njihovu pomoć. Shvatio sam da je ključni problem celokupne književne scene u regionu nedostatak dobrog urednika. Ustvari, konačno sam razumeo šta bi uopšte trebalo da bude posao urednika. Osoba koja pomno, pažljivo i strpljivo ukazuje na greške, opšta mesta, neoriginalne delove, usporavanje ritma pri čitanju, tok misli i daje gomilu konstruktivnih predloga i izmena. Pored Zvonka, mom rukopisu posvetio se i Nemanja Stanišić, momak koji se među polaznicima istakao kao prilično dobar urednik i još bolji pesnik. Većinu predloga koje su mi pružili, prihvatio sam, a sve to dostavili su mi u jednoj sedmici. Konačno sam imao o čemu da razmišljam između posla i slobodnim danima. Trebalo je pronaći temu koja povezuje sve pesme odabrane za rukopis zbirke, dati naslov koji će ostati u glavi i privući oko posmatrača.
Promene sam uvek prihvatao i radio da bi došlo do njih. Od objavljivanja prve knjige, a tome ima već četiri godine, očigledno sam se promenio i na autorskom i na ličnom planu. Nema više žurbe i forsiranja nečega po svaku cenu. Pisanje je proces koji podrazumeva mnogo rada, ideja i izmena, sada sam konačno prihvatio to. Kada je pisanje završeno, pesme za zbirku postavio sam u neku hronološku celinu, volim tako da čitam peziju, da mi pesnik gradacijski otkriva svoj svet i temu kojom se bavi. Pesme napisane pre novembra 2018. delovale su kao da sam ih pisao po svaku cenu, na prvu, emotivno, iako sadrže dobru poentu i nekoliko lepih slika. Ako mogu da izdvojim nešto kod sebe kao odliku, za šta je još uvek rano, ali ipak kao neki svojevrsni potpis ili pečat, većina pesama koje sam napisao imaju dobru poentu ili pančlajn, poslednji stih kojim se poentira.
To sam zadržao. Dakle, ako su emocije dolazile ovako pomahnitalo, kao u nekoj panici zbog nedorečenosti ili usamljenosti, a većina je delovala tako, logična veza i zajednički motiv svim pesmama bio je Napad panike. Rizik od opšteg mesta za ime knjige prihvatio sam kad sam guglao i shvatio da ga niko nije iskoristio u imenovanju zbirke poezije.
Istraživanja pokazuju da su termini depresija, anksioznost i napad panike, najčešće upotrebljeni u konverzaciji savremenog čoveka. Poput neke kolektivne dijagnoze. Sav stres koji se navodi kao glavni uzrok nesreće, ludila pa i bolesti, ustvari je učestala panika i strah. Od čega? Mogli bismo da imamo poduže nabrajanje. Knjigu koju sam napisao nikako ne treba posmatrati kao uputstvo kako pobediti ili prevazići strah, nego prosto kao subjektivni prikaz kako savremeni mladi čovek živi podeljen između svojih ličnih, iracionalnih strahova i vrlo stvarne pretnje kolektivnog ludila, biranja nekakve strane u tome, pa sve do bolesti i smrti koji postoje uprkos bilo čemu što društvo uradi ili priča. Knjiga broji trideset pesama i podeljena je u tri ciklusa. Kao što sam pomenuo, sadrži većinu izmenjenih pesama koje sam objavljivao na mnogim internet portalima i časopisima, pesme pisane na Zvonkovoj radionici, neke objavljene u zborniku „Rukopisi” i pesme koje sam ove godine napisao kako bih povezao sve pesme.